Brak u zagrljaju bolesti

Stara poslovica glasi: “Ako hoćeš da nasmeješ Boga , samo mu ispričaj svoje planove!”

Najčešće je se setimo u benignim situacijama u životu, kada ova poslovica zvuči čak i zabavno. Nekad se, nažalost, dese stvari koje nam iz korena promene život, koje sve naše planove stave u drugi plan, kao manje važne ili čak potpuno nevažne. Kad shvatimo da nekad najjednostavnije stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, zapravo čine život, a da sve ono što se danas, pre svega kroz uticaj medija, nameće kao bitno, zapravo nije ništa drugo do prašina.

Te, ne tako davne 2015. mojoj supruzi Danijeli je detektovana multipla skleroza. Bolest o kojoj sam vrlo malo znao, ali sam negde nekad čuo ili pročitao da su posledice težak invaliditet koji se pogoršava kroz vreme. Svoja osećanja u trenutku saznanja, ne mogu ni sad, posle 8 godina tačno da definišem. Svaki pokušaj bi bio uzaludan. Gledati ispred sebe voljeno biće, i povezivati ga sa najtužnijim slikama koje se javljaju u glavi, je nešto što ni dan danas ne mogu da procesuiram.

Neću ni probati da pišem o onome što je Danijela u tom trenutku proživljavala. Mislim da bi to bilo u najmanju ruku bezobrazno. Niko ko nije doživeo da dobije dijagnozu, ne sme sebi da uzme za pravo da kaže: “Razumem!” ili “Znam kako ti je!”. Možda može, ali tek posle mnogo godina i mnogo loših trenutaka provedenih sa tom osobom. Ja se još uvek ne usuđujem!

Taj prvi trenutak tuge je obeležilo nešto čega se,posmatrano sa ove vremenske distance, mnogo rađe setim. Tada se setim jedne hrabre žene koja je dijagnozu prihvatila sa suzama, ali se već posle par minuta pribrala i rekla: “Dobro je! Mislila sam da imam rakčinu ko kuća u glavi. Mene čekaju mala deca kući, nemam kad da budem bolesna!”

U periodu koji je došao, otkrili smo da lekovi postoje, ali da su dostupni malom broju pacijenata. Redovi koje bih mogao da napišem, o svemu što je usledilo u toj novonastaloj borbi za lekovima, bi bili nepregledni. Taj sizifovski posao u koji su se upustili oboleli da se izbore sa administracijom i dobiju lek, je posebna tema, i voleću da ga jednog dana prelijem na papir, ali nije tema mog današnjeg rada.

Upoznao sam mnogo ljudi koji su oboleli od MS-a. MS inače zovu bolest sa hiljadu lica. Kod svakog je drugačija. Posledice bolesti su različite. Kod nekih potpuno blage, a kod nekih neizmerno teške. Neki pacijenti su već u u poodmaklom dobu, a od nekih smo se i prerano oprostili. Ova bolest je stoga možda i najbolja, ako se to uopšte može reći za bilo kakvu bolest, da posmatramo obolele, njihove porodice i njihovu zajedničku borbu

O vidljivim simtomima bolesti neću pisati. To je nešto što je uočljivo, svima jasno. Voleo bih da podelim nešto potpuno drugačije. U razgovoru sa svim tim ljudima, stekao sam  utisak da ih sve krasi jedno osećanje, kojeg većina oko njih nije svesna – STRAH!

Strah šta donosi sutra. Nije reč o banalnostima tipa da li će imati dovoljno para da plate letovanje, već strah da li će sutra moći da koriste noge i ruke? Da li će im bolest oduzeti sposobnost vida i sluha? Da li će moći sami do toaleta, ili će pasti u milost i nemilost poznatih, i vrlo često nepoznatih ljudi? Da li će i koliko živeti?

Takvi strahovi, kojih vrlo često ni sami nisu svesni, dovode do toga da se mnogi oboleli zatvaraju u sebe, postaju odbojni za okolinu i svoje najbliže. Odguravaju sve od sebe, najčešće uz izgovor kako ih niko ne razume i ne razume njihove probleme. I to je tačno. Zdravi nikad neće moći do kraja da ih shvate, bez obzira o kojoj se bolesti radi. Strahovi dovode do toga da se oboleli ponaša sebično, i da očekuje da se svi okrenu ka njemu.

Problem je što porodice obolelih vrlo često ne shvataju, da je osnova ovakvog “teškog” ponašanja, strah. Mnogi među njima, traže  razlog “osobenog” ponašanja obolelih u fiziološkim razlozima umesto u psihološkim. To je nešto što je mnogima nepoznato, i ne shvataju da je potreban lek u utešnoj reči. U ohrabrenju. U poruci da će uvek biti pored njih bez obzira šta se desi. U tome, i da neki put kad oboleli uputi teške reči, treba jednostavno preći preko njih i prećutati.

Mnoge porodice ne prihvataju da je njihovo voljeno biće bolesno. Ponekad je u nekim situacijama i to dobro. Ali je mnogo bolje prihvatiti bolest člana porodice i prihvatiti da nikad više ništa neće biti isto. Zašto? Jer tad postajete svesni da će osoba koju ste oženili ili za koju ste se udali, neki put biti tu, a neki put će biti zakopana ispod nekog straha, pa ćete joj vi pomoći da se izbori sa njim i opet se pojavi na površini.

O ovome je lako govoriti, ali praksa je nešto potpuno drugačije. Ako se duboko zamislim nad institucijom braka kao takvom, dolazim do zaključka da je retkost da oboje supružnika budu u potpunosti  okrenuti jedno prema drugom. To nije ni normalno očekivati. Uvek je jedno od njih malo više “MI”, a drugo malo više “JA”. Kako supružnici doživljavaju brak zavisi od njih samih, od načina na koji su vaspitavani od okruženja u kom su odrastali, i drugim mnogobrojnim faktorima, o kojima se ne usuđujem da pišem sa svojim skromnim znanjem psihologije.

Ali je činjenica da će onaj supružnik koji je u braku više “MI”, lakše prihvatiti bolest i promenu koja je snašla porodicu, nego u obnutom slučaju. Do skora su uglavnom žene bile te koje su u braku bile “MI”, jer im je to društvo nametalo kao prihvatljiv model ponašanja. Danas je situacija potpuno promenjena. Danas su žene samosvesnije, više okrenute sebi i svojim potrebama, pa stoga ne čudi što u mnogim situacijama kada se muž razboli brzo napuštaju porodicu i odlaze. Nisu spremne da se suoče sa strahovima i da se nađu u univerzumu u kom one više nisu centar istog. Muškarci su oduvek bili više “JA”, pa znamo nebrojeno slučajeva kad su napuštali porodice i u slučajevima kad su deca bolesna, što je meni posebno strašno, a kamoli kad se supruga razboli.

Sveprisutni mediji, u kojima se veliča egocentričnost kroz raznorazne oblike, na taj način apsolutne rade protiv braka i porodice uopšte.

Da li je lako biti “Mi”? Da li je uvek lako prećutati? Da li je lako gledati promenu osobe sa kojom ste rešili da živite do kraja života? Da li je lako razumeti tuđe strahove kojih ni ta osoba nije svesna, a očekuje se da joj pomognete da ih prevaziđe?

Nije lako, ali je vredno!!!

 

Autor: Nikola Pejov

 

Previous

Next

Comments are closed.
Pronađite nas i na ..
Popunite anketu
MS priče