Ovo nije obična priča, ovo je priča puna bola i puna nade…

Kada se čovek  razboli ne zna ni gde se našao, ni zašto baš on, ni šta želi, iako želi samo jedno-da ponovo bude zdrav,  što je kod MS-a nemoguće.

Nema operacije, isečeš deo mozga i opet trčiš! Oko njega se onda  revnosno vrte lekari, rodbina, dušebrižnici.

Ne znam šta mi je bilo gore, kada mi lekar kaže, to je neizlečiva, progresivna, hronična bolest ili pojava čudesnih preparata koji leče sve bolesti.Čini mi se da  su se sve seoske vračare preselile na internet, a odjednom je polovina mojih prijatelja znala za slučaj gde je čudotvorac, bez dana škole, sa čuvene planine…izlečio nekog njihovog.

Onda moram još da i da prećutkujem njihove lakoverne, a dobronamerne savete.

Čitam motivacione govornike, a ima ih bezbroj, kako poručuju da je najvažnije voleti sebe i da čovek uvek treba da bude sam sebi na prvom mestu.A čovek treba da živi i bude srećan.

Ja sam od onih, koja je imala genetsku predispoziciju, očigledno. Moja mama je imala MS, a dobila sam je ja, negde u 45. Bolest, koja je pritajena čučala u organizmu, eto pojavila se, onda kada to nije bilo tipično, trebalo bi da sam prestarila. Ali nisam.

Počelo je trnjenjem stopala, pa duž noge, pa ruka.Nekim čudom se sve povuklo, postepeno I neprimetno.Nastavila sam normalan život, potisnula dijagnozu u nadi da se nikada više neće pojaviti, celu deceniju. Doktori nisu imali dilemu, dijagnozu sam odmah dobila, ali lečenje ne.

Posle 10 godina počeli su problemi sa kretanjem, bilo je teško i sve teže. Postepeno, za pet godina, sve gore. Sada je to ultra, mega, što bi rekli klinci, teško! Ali hodam, uz pridržavanje, pomoć, svakako se snalazim ali retko priznajem da ne mogu.

Drugi deo moje bolesti jezamorljivost. Nekad mi je  tuširanje ioblačenje naporno. U šetnje idem samo na kratko, od tačke A do tačke B. Plivanjemi je teško, desna noga ne sluša komandu, a levoj je naporno da odradi sve zaobe strane. Vrućina me iscrpljuje, bežim u hladovinu I mislim na hladnije dane.

Najteži mi je bio rastanak od cipela na štiklu! Kakav je to tužan rastanak bio, kao od najrođenih. Pozdravile smo se, moje lepe cipelice I ja. A one-usrećile su moje drugarice, ali iskreno.

Ja radim zanimljiv I divan posao. U njemu sam uspešna i radujem se svaki put kad krenem sa pisanjem novog projekta, prezentacije, čak i dosadnih izveštaja. Da, radim I dalje. Ponekad je to sporije, ali uspem.

Moja divna, prepametna sestra mi uvek kaže pravu stvar i pomogne mi onda kad pomislim da više ne mogu. Moj sin me lako nasmeje svojim najumiljatijim osmehom, muž mi je ponekad zamena za noge i ruke, a drugarice redovno šalju poruke kad ne mogu da dođu da se vidimo. Život je čudan, prilagodiš se na njega bez nekog plana I upustva. Instinkt za životom, jer život treba proživeti?

Moja mama je dva puta primila pulsnu terapiju, pila redovno vitamin E I to je bilo sve do kraja života, tokom 15 godina života sa MS-om. Ja, nakon 25 godina od njene dijagnoze, ne pijem vitamin E nego D.

Posle 15 godina prvi put sam primila pulsnu terapiju. Dobro sam je podnela, ali nisam osetila boljitak. U međuvremenu, fizikalna terapija, pet puta nedeljno. Kao za maraton. Nisam baš sportski tip, ne radujem se kad krenem sa terapeutom na strunjače, ali moram. I vežbam, za mišiće, snagu, za balans i koordinaciju.

Verujem da se se naša borba protiv MS-a mora i hoće izgurati do kraja i da će i u Srbiju postati dostupnni savremeni lekovi za sve nas. A onda će krenuti novi život, život pun nade i radosti, jedno svetlije poglavlje u ovom teškom mraku u kom smo se našli. Pozdrav za sve moje saborce,

Suzana

Comments are closed.
Pronađite nas i na ..
Popunite anketu
MS priče